Iz prošlosti Belišća

 

Tragovi najranijega ljudskoga života i djelovanja na prostoru grada Belišća potječu iz prapovijesti, u vremenu između 6. i 3. tisućljeća pr. Kr. Nađeni su ostaci naselja iz mlađeg kamenog doba i bakrenog doba (arheološko nalazište “Staro Valpovo”) i brončanog odnosno željeznog doba (Belišće – Zagajci I). Među najstarijim poznatim stanovnicima ovih krajeva bila su panonska i keltska plemena u željeznom dobu (1000 g. pr. Krista – početak I. stoljeća). Poslije toga ovdje su duže ili tek u prolazu Rimljani, Goti, Gepidi, Langobardi, Avari, Franci i Bugari, da bi na kraju čitav prostor Slavonije prepustili našim davnim precima – Slavenima, Hrvatima. Srednjovjekovno naseljavanje belišćanskog kraja od strane ranih Slavena utvrdilo je arheološko istraživanje na lokalitetu Belišće – Zagajci II (druga polovica 7. stoljeća i 8. stoljeće po. Kr.).

Povijest područja grada počinje osnivanjem industrijskoga poduzeća 1884. godine u ovom dijelu istočne Hrvatske koji je bio bogat hrastovim šumama. Dvije tvrtke obitelji veletrgovaca i tvorničara Gutmann iz Velike Kanjiže (Mađarska) te su godine od valpovačkog vlastelina kupile na desetogodišnje korištenje koškansko-harkanovačko-lacićki kompleks hrastovih šuma površine 3.796,7 katastarskih jutara. Kao najpogodnije mjesto za gradnju pilane odabrana je pašnjačko-oranička rudina uz desnu obalu Drave Belistje (u katastarskoj općini Bistrinci), kasnije Belište, po čemu je naselje nastalo na tom mjestu i dobilo ime Belišće. Pod tvrtkom imena S.H. Gutmann (Velika Kanjiža), uz pilanu, jednu od najmodernijih toga doba i vjerojatno najveću u Europi za prorez hrastovine, nikle su i prve stambene kuće nekadašnje tvorničke tzv. Gutmannove kolonije. Istodobno se osniva vatrogasno društvo, potom otvara školska učionica i poštanski ured (1886.), podiže se prva zgrada pučke škole (1890.) i kapelica na groblju (posvećena 1892.) te gradi električna mreža i vodovod s kanalizacijom.

U godini podizanja tvorničkih objekata tvrtke S. H. Gutmann nastaju i prvi kilometri šumsko-industrijskih pruga širine kolosijeka 100 cm, koje ubrzo prerastaju u lokalnu slavonsku željeznicu s javnim prometom, mrežom industrijskih pruga, kolodvorom, ložionicom i remontnom radionicom u Belišću u ukupnoj dužini od 335 km.

Bogatstvo slavonskih šuma, jeftina radna snaga i odlična potražnja drvoprerađivačkih proizvoda osigurali su tvrtki velike profite i mogućnost da krajem 19. i početkom 20. stoljeća izgradi tvornice za proizvodnju tanina, bačava, drvno-destilacijskih proizvoda i parketa.

Od zgrada u naselju prvo je podignuta Velika kuća (danas u vlasništvu Grada Belišća) za stambene potrebe vlasnika poduzeća i za urede, a potom se grade jednostavne kuće za radnike i namještenike u njezinoj blizini (današnja zgrada Muzeja, Pekmez ulica i dr.) i društveni dom činovnika Kasino, kasniji Radnički dom. Godine 1905. izgrađena je najznačajnija zgrada staroga Belišća – Palej, odnosno Palača Gutmann. Svojom monumentalnošću, a naročito obradom unutrašnjega prostora, svrstava se među najveća arhitektonska ostvarenja nastala početkom prošloga stoljeća u našoj regiji. Potom se do Prvog svjetskog rata podižu zgrada direkcije željeznice (1907/08.), druga zgrada pučke škole (u današnjem Parku hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata) i ulice s karakterističnim kućama za stanovanje (Pet zvijezda, Zelene kuće, Mitrovica), a poslije rata Mlin i Činovnički dom ili Bijela kuća (nekadašnje kino).

Radništvo i prvi stanovnici Belišća bili su iz okolnih mjesta Valpovštine i Miholjštine te doseljenici iz Like. Okosnicu stručne radne snage činili su Nijemci i Mađari, pa i Česi, doseljeni iz raznih dijelova Austro-Ugarske. Nakon Prvoga svjetskoga rata intenzivnije doseljavaju Srbi i ruski Kozaci, a poslije Drugoga svjetskoga rata Hrvati iz Bosne, Hrvatskoga zagorja i Dalmacije, kao i Srbi iz Banovine i Korduna odnosno slatinsko-voćinskog pobrđa.

Do 1889. godine željeznica je bila privatno vlasništvo obitelji Gutmann, a potom Slavonsko- podravska željeznica d.d. Belišće. Godine 1945. privremeno, a od 1949. za stalno sve pruge ove željeznice ušle su u sustav državnih željeznica. U drugoj polovici šezdesetih godina prošloga stoljeća etapnim obustavljanjem prometa ove pruge se ukidaju. Industrijska pruga normalnoga kolosijeka Belišće-Bizovac izgrađena je i puštena u promet 1970. godine. Za putnički promet otvorena je 1993. godine.

Za vrijeme Prvoga svjetskoga rata tvrtka stagnira jer je sva proizvodnja bila podređena ratnim uvjetima. Godine 1918. sjedište tvrtke se premješta iz Budimpešte u Belišće i ona postaje dioničko društvo s većinskim paketom dionica u vlasništvu obitelji Gutmann. Nakon godina razvoja i povremenih poteškoća u poslovanju, između dva rata dolazi do zastoja u proizvodnji i prodaji roba. Tvornice su prisiljene na preorijentaciju (nova proizvodnja briketiranoga drvnog ugljena, proizvodnja kestenovoga taninskog ekstrakta i dr.) i modernizaciju (retorte, prerada destilata, mnogi novi sekundarni kemijski proizvodi itd.). Ovim zahvatima poduzeće postaje “najveće drvarsko poduzeće u Hrvatskoj, Slavoniji, a moglo bi se reći i u Jugoslaviji…” (J. Lakatoš, 1924.). Godina 1927. ostat će zabilježena kao godina u kojoj je Belišće postalo i potom ostalo samostalna općina do 1955. godine.

Nakon konfiskacije poduzeća (1945.), teče poslijeratni oporavak u kojem se uspješno suprotstavlja naređenom demontiranju i preseljavanju tvorničkih postrojenja u Bosnu i Gorski kotar. Gradi se tvornica drvene vune, remontna radionica počinje prerastati u tvornicu strojeva (od 1951.) i proizvoditi za tržište, podiže se pogon finalne prerade drva. Ipak, većina proizvodnih pogona u stanju je tehničke i tehnološke zastarjelosti, konkurentnost njihovih proizvoda u stalnom je padu, a sirovinska osnova bitno je smanjena. Mogućnost za nastavak uspješnoga poslovanja traži se u novoj proizvodnji, novim tehnologijama i novim proizvodima.

Presudna godina u daljnjem razvoju Belišća je 1960. godina. Tada su u rad puštene tvornice za proizvodnju poluceluloze, papira i ambalaže od valovitoga kartona, koje su potom kroz svoje četiri faze razvoja dovele Belišće na mjesto vodećega gospodarskoga subjekta ovoga kraja, Osječko-baranjske županije i celulozno-papirne industrije jugoistočne Europe. Tijekom šezdesetih godina prestaju s radom proizvodnje drvene vune, bačava, parketa i tanina.

Nakon Domovinskoga rata i stvaranja Republike Hrvatske, velike promjene zahvatile su i Belišće. U posljednjem desetljeću, uz pretvorbu i privatizaciju društvenoga vlasništva, značajno raste broj gospodarskih subjekata srednjega i maloga poduzetništva i broj zaposlenih u njima (proizvodnja hrane, pića i proizvoda od gume i plastike, ugostiteljstvo, trgovina i dr.).

Kronološki pregled promjene naziva i poslovanja tvrtke S.H. Gutmann Belišće možete pogledati ovdje.

Uz Belišće d.d. 1998. godine nastaje također važan gospodarski subjekt – Krupp Belišće Elastomertechnik d.o.o. od nekadašnje Tvornice strojeva Belišća d.d., u vlasništvu njemačkog koncerna Krupp, a od 2005. kao Harburg-Freudenberger Belišće d.o.o. u vlasništvu njemačke zaklade Possehl iz Luebecka.

Godine 2008. austrijska tvrtka Duropack AG kupuje 24,73 % dionica i postaje najveći dioničar Belišća d.d., a 2012. godine tvrtka Duropack GmbH Austria preuzima sve dionice i postaje jedini vlasnik belišćanske tvrtke te Belišće d.d. postaje Duropack Belišće d.o.o. Godine 2015. Duropack grupacija prodana je vodećem proizvođaču papira i valovitog kartona u srednjoj, istočnoj i jugoistočnoj Europi – kompaniji za proizvodnju ambalaže DS Smith tako da od tada tvrtka u Belišću posluje po nazivom DS Smith Belišće d.o.o.

Cjelokupni prostor nekadašnjeg Kombinata Belišće danas nosi naziv Gospodarska zona Sjever.

U gradu su stvoreni uvjeti za kvalitetan život građana. Od male tvorničke kolonije na obali Drave nastao je grad s nizom infrastrukturnih objekata, kulturnih i sportskih udruga. Zahvaljujući tome, kao i brojnim tvorničkim halama, grad opravdano nosi atribut grada papira i sporta u kojem je ugodno živjeti.

Video galerija