Belišćanski planinari na Južnom Velebitu

Objavljeno: 20. 6. 2017.

Od 15. do 18. 6. 2017.g. belišćanski planinari boravili su na Južnom Velebitu i posjetili najljepša prirodna remek-djela Velebita.

Dana 14. 6. u 21 sat ekipa od 12 članova Društva krenula je u pravcu Velebita. Plan izleta  izradio je predsjednik Društva Zdenko Kovač koji je bio i vodič na izletu. Vožnja je trajala cijelu noć i ujutro oko 6 sati stižemo do Gospića pa nedaleko njega u malo mjesto Rizvanuša.  Odatle se makadam strmom cestom vozilima dižemo do polazne točke Jelova Ruja (devastirani planinarski objekt). Samo su naši planinarski vozači spremni voziti u takvim uvjetima šumskim i kamenim terenima. Tu se grupa razdvaja. Vozači se vozilima vraćaju u pravcu Velikog Rujna s ciljem da se tamo odmore i drugi dan krenu našoj grupi u susret. Njima su se pridružile još dvije članice nakon procjene da su im ranci s dvodnevnom opremom,  hranom i vodom veliki teret za nastavak puta, a nebo je najavljivalo i kišu. Osam članova nastavlja put kroz bukovu šumu kamenitom stazom, a cilj je Tatekova koliba u predjelu Stapa. To je prekrasan travnati dolac okružen slikovitim kamenim kukovima,  s najmarkantnijim  kukom  južnog Velebita Stapina. Visok je 1124 m, a monolitna stijena Stapine visine 100 m strši kao stožac i vidljiv je sa svih dijelova ovog dijela Velebita. Zaštitni je znak ovog područja i izaziva divljenje svakom posjetitelju. Ovo su prelijepi prirodni fenomeni različitih oblika krškog materijala. Tatekova koliba za koju je zaslužan entuzijast iz Zadra omogućava odmor i okrijepu, da bi se moglo obići ovo prelijepo područje. Na samom početku puta prolila se kiša i na neko vrijeme otežala kretanje. Sretni smo što je prošlo bez grmljavine i pojavilo se sunce, pa je ostatak puta bio ugodan. Prolazimo kroz prelijepu bukovu šumu, travnate i kamene terene praćeni cvrkutom ptica, a na oko nas se širi miris trava i cvijeća-posebno majčine dušice. Usput nas iznenadi i pokoji zreli plod šumskih jagoda.  Prilikom odmora donosimo odluku da skrenemo sa staze i posjetimo jedan od lijepih kukova koji krasi ovaj dio, Debeli kuk (1260 m). Zahtjevnom strmom stazom stižemo svi podno kvrgaste kamene stijene. Dvoje od ekipe ostaju se odmarati, a šestero se penje na vrh. Odozgo veličanstven pogled na more i otok Pag, Veliko Rujno, područje Stapa i druge dijelove ovog prelijepog područja.

Na vrhu se zadržavamo gotovo sat vremena jer je teško bilo odvojiti pogled od ove ljepote. Uz puno opreza svi se sretno spuštamo na stazu prema Tatekovoj kolibi. Tamo stižemo u 16 sati. Na našu sreću ovo skromno sklonište bilo je prazno, a velika blagodat u ovim uvjetima bila je voda jer izvor nije presušio. Nakon skidanja teških ranaca, osvježenja i okrijepe uz vatru uživali smo u ovoj maloj živopisnoj udolini. Kasnije je pristiglo još planinara i prostor skloništa nije bio dostatan, ali ubrzo je sve dogovoreno i riješeno šatorima, pa i vrećama za spavanje na otvorenom.

2. dan

U 7 sati ustajanje, doručak i priprema za nastavak puta. Krećemo oko 8 sati u pravcu Stapine. Već na samom početku strmi uspon i potrebno je dići se s 960 m na 1124 m. Uz puno opreza, ali uživajući u pogledu kako smo se sve više dizali stižemo na ovaj prelijepi kameni kuk i domonolitne Stapine. Sada ju s divljenjem možemo gledati iz blizine jer tako glatka i visoka običnim planinarima je nedostupna za uspon. Opet prelijepi vidici prema moru, na osvojeni Debeli kuk i na sve strane. Spuštamo se na stazu prema Velikom Rujnu. Nakon nekoliko sati kroz šumske, travnato-kamene predjele dolazimo do odvojka staze za Kamenu galeriju. Ovo je poseban prirodni fenomen krša na Južnom Velebtu u području Runjave glave. To je kameni lavirint ljepote i divljine i prirodno remek-djelo. Četveročlana ekipa odlučuje se za ovu avanturu, a ostali odmaraju u hladu bukove šume. Splet uskih stazica vode među čarobne kamene oblike, na neobične kamene kukove s pogledom na jame kojima se jedva vidi dno, uske kanjone sa stijenama osiguranim željeznim klinovima, sajlama i ljestvama za spuštanje i uspon. Jedna ljepota vodi do druge i kao začarani nastavljamo put dobro označen markacijama. Aparatom bilježimo prelijepe prizore gdje god je to moguće. Na izlasku iz ovog lavirinta konstatiramo da je gotovo 2 sata prošlo u trenu. Svi zajedno nastavljamo put u pravcu Velikog Rujna. Motorolom uspostavljamo kontakt s našim vozačem i planinarem Zoranom koji je krenuo dugom stazom nama u susret. Susrećemo ga i on se s nama vraća prema Veliko Rujnu, gdje je predviđeno noćenje. Još nas čeka dug put do tamo. On nas izvještava o aktivnostima grupe koja je na Velikom Rujnu dan prije ostala. Obilazili su to veliko područje nešto manje zahtjevnim, ali dugim stazama i uživali u ljepotama tog dijela. Njih troje nas je čekalo na Malom Rujnu. Veliko i Malo Rujno nalazi se u srcu Velebita u Parku prirode Velebit na 920 m. Veliko i Malo Rujno je najprostranija velebitska terasa duljine 7 km i širine 1,5 km.

Nakon još 2 sata hoda nailazimo na travnatu uzvisinu punu grmova mirisne kadulje, i tu smo se više od sat vremena kretali uživajući u mirisima i ljepoti plavih cvjetova. Na Malom Rujnu susrećemo se s ostatkom ekipe odmarajući  se u hladu prepričavamo proživljeno, te zajedno nastavljamo još dugi put do Velikog Rujna. U 18 sati smo stigli do objekta za noćenje. Nakon hodanja više od 10 sati uslijedilo je osvježenje, odmor, večera i veselo druženje do kasno u noć.

3. dan

U rano jutro  dočekuje nas jak vjetar-bura i jedno vrijeme procjenjujemo hoćemo li i kako ići u planirani pohod na Jagin Kuk i zahtjevni Bojinac. Malo poslije 8 sati ipak krećemo. Prelazimo travnate terene V. Rujna i ulazimo u područje nacionalnog parka Paklenica i stižemo do strmih  kamenih terena. Vjetar je još uvijek dosta jak i veći dio ekipe se vraća na V. Rujno, a 5 članova kreće prema Bojincu. Bojinac je pun slikovitih vapnenačkih kukova, a najviši je Bojin kuk (1110 m). Iako ne tako visok, ali je vrlo zahtjevan, te je na gornjem dijelu osiguran sajlama i klinovima. Prelazimo oštro kamenje vrlo strmim usponom uz krajnji oprez.  Na istočnoj strani podno vrha nalazi se Tatekovo sklonište (pećina unutar stijene s uskim prolazom unutra  s još jednim malim prolazom u dubinu stijene). Razgledavamo unutrašnjost –fotografiramo i spuštamo se niže. Cilj je zaobići stijenu i penjati se na vrh u zavjetrini sajlom, jer s ove strane vjetar zanosi i vrlo je opasno.  Zastajemo i odozgo promatramo i fotografiramo Jagin kuk i more i nakon krećeg odmora dvije članice procjenjuju da nisu za ovu avanturu, a četvero iskusnih i hrabrih kreću prema vrhu. Mi smo fotogtrafirale njihov pothvat dok smo ih vidjele, čekale ispod i uživale u pogledu. Nakon sat i pol vremena oni su završili pothvat i zajedno smo se sada oprezno spuštali zahtjevnom nizbrdicom prema V. Rujnu. Nakon kamenog spusta,  na  nižem dijelu staze nalazimo zrele plodove šumskih jagoda. Kod objekta za noćenje osvježenje i odmor. Plan je vozilima spustiti se do Starigrada, smjestiti se u apartman, te odmor i kupanje u moru. Troje članova već se uputilo pješačiti tom dugom cestom i namjeravali doći do Starigrada. Spuštamo se vozilima i sustižemo ih na posljednjoj trećini puta, pa svi dolazimo u apartman. Vjetar se stišao i poslijepodnevno vrijeme provodimo kupajući se u moru i uživajući u odmoru na plaži. Nakon dvije noći u planinarskim objektima-ovaj lijep i ugodan apartman možemo usporediti s rezidencijom. Ljubazni domaćini nam ustupaju roštilj i terasu pa pripremamo bogatu večeru. Veselo druženje opet je potrajalo.  U ovom udobnom smještaju ni jaka bura većini nije remetila san.

4.dan

Jaka bura koja je na trenutak znala zaljuljati kombi, promijenila je plan za obilazak Tulovih greda. Nastavljamo put prema kući. Zaustavljamo se i razgledavamo Rastoke i tu pada dogovor da ipak još malo prohodamo po pitomoj Petrovoj gori. Na izletištu Muljava kod lugarske kuće objedujemo, razgledavamo povijesne lokalitete te obilježja o hrvatskim kraljevima i posjećujemo grob Petra Svačića. Odlazimo do spomen-obilježja iz II. svj. rata te  laganom stazom kroz šumu kestena i druge bjelogorice stižemo na najviši vrh Petrove gore Petrovac (512 m(. Nastavljamo put u dobrom raspoloženju i već tradicionalno u Virovitici osvježavamo se sladoledom. Oko 23 sata stižemo kućama zadovoljni i sretni. Iako neki Velebit uvrštavaju u najopasnija mjesta na svijetu, za nas je to najomiljenija destinacija i tu svatko može pronaći svoju stazu za ugodan i siguran boravak, ali uz dobru organizaciju i ozbiljnu ekipu kao što je bila naša.

Tekst i foto: tajnica Nada Donković

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Video galerija