Novosti|

Gradsko vijeće grada Belišća na svojoj 33. hitnoj (telefonskoj) sjednici održanoj dana 29. travnja 2020. godine temeljem članaka 14.,15., 15.a, 40. stavka 1. točke 25. i članka 97. stavka 1. Statuta grada Belišća te članka 21. stavka 1. Odluke o javnim priznanjima grada Belišća donijelo je sljedeće odluke:

Plaketa ”Grb grada Belišća” za 2020. godinu, posthumno, za izuzetna ostvarenja u području dramske umjetnosti i doprinos razvitku kulturnog života grada Belišća dodjeljuje se

DRAGUTINU MERCU-NUNOŠU

Svakodnevni život, a još više nove situacije u kojima se, često puta neočekivano, u njima nađemo, uče nas da život ne trebamo shvaćati olako, da ljude oko sebe trebamo prihvatiti, voljeti i poštovati, da jedni drugima trebamo uputiti lijepu riječ, stisak ruke, zahvalu.
Smatrajući da nikada nije kasno, upravo za takvu zahvalu, pa i s odmakom od više od pedeset godina, želimo, na žalost posthumno, dati priznanje Grada Belišća našem sugrađaninu, istaknutom kulturnom djelatniku koji je ostavio neizbrisiv trag u području kulturnog života našeg grada  – Dragutinu Mercu – Nunošu.
Dragutin Merc – Nunoš rođen je 1924. godine u Belišću gdje je završio i osnovnu školu. Građansku školu pohađao je u Osijeku, a izučio je zanat strojobravara u Belišću.
Godine 1947. zapošljava se u Belišću u svojoj struci, ali je već 1949. godine postavljen za sindikalnog rukovoditelja i radi kao kulturno-prosvjetni referent. Iste godine organizira osnivačku skupštinu RKUD-a Lazo Radivojević – Putnik i u novoosnovanom društvu obavlja funkciju tajnika.
Iz sindikata prelazi u nabavnu službu tadašnjeg Kombinata „Belišće”, a u slobodno vrijeme bavi se sportom. Igra u belišćanskom nogometnom klubu te postaje i nogometnim sucem. No, njegova prava ljubav je rad u dramskoj sekciji tadašnjeg RKUD-a.
Na temelju sve kvalitetnijih izvedbi dramske sekcije, a na prijedlog Saveza amaterskih kazališta Hrvatske, RKUD Lazo Radivojević – Putnik prerasta 1957. godine u Amatersko kazalište, a prvi predsjednik Upravnog odbora je upravo Dragutin Merc – Nunoš. Od tada, neprekidno se nalazi na rukovodećim funkcijama u Kazalištu.
ŽU svom, gotovo dvadesetogodišnjem, radu na polju kazališne umjetnosti, kao glumac ostvario je niz zapaženih uloga i bilo je dovoljno da se samo pojavi na sceni pa da u gledalištu nastane smijeh. Nezaboravne su njegove glumačke kreacije u predstavama: „Tri seoska sveca“, „Bura“, „Hura, sinčić“, „Uzoran muž“, „Porodica Blo“, „Draga Ruth“, „Klupko“ i mnogim drugim te glazbenim komedijama: „Stvaramo reviju“, „Ti, more i ja“ i „Matematika, ljubav i pjesma“. U ovoj posljednjoj, za ulogu školskog podvornika Sebastijana, dobiva pismenu pohvalu ocjenjivačke komisije na republičkom festivalu dramskih amatera Hrvatske u Otočcu.
Dragutin Merc – Nunoš ostvario je i niz nastupa kao humorist i voditelj zabavnih večeri Amaterskog kazališta, što dovoljno govori u prilog veličini i osebujnosti njegovog umjetničkog rada. Kao čovjek, prijatelj, rukovoditelj i glumac, bio je cijenjen ne samo u kazalištu, nego i na radnom mjestu, a isto tako i izvan Belišća u društvima i amaterskim kazalištima s kojima se surađivalo, sve do prerane smrti 26. veljače 1967. godine.
Kako bi njegov lik i doprinos kulturnom životu Belišća ostao u trajnoj uspomeni, Amatersko kazalište, na petu godišnjicu njegove smrti, 1972. godine započinje s održavanjem dramske manifestacije pod nazivom „Memorijal Dragutina Merca – Nunoša“.
Iza svakog čovjeka ostaje praznina kada ga više nema među nama. Iza svakog čovjeka ostaje ono što je napravio. Iza Dragutina Merca – Nunoša ostalo je sve ovo napisano velikim slovima. Bio je, ne samo veliki umjetnik, nego i veliki učitelj mladim naraštajima, jer je i sam znao da, ako ne bude nikoga poslije njega tko će nastaviti, bit će kao da ni njega nikada nije bilo. Na sreću, Nunošev su rad nastavili brojni kulturni djelatnici, među kojima je i njegova kći na koju je uspio prenijeti svu svoju ljubav za kazalište i umjetnost.
Belišćanski kazališni život je reprezentativan, visokih dometa i na ponos našega grada, županije i šire, a Dragutin Merc – Nunoš svojim je djelovanjem, entuzijazmom, talentom i ljubavlju prema kazalištu utabao stazu svima koji su došli nakon njega.

Plaketa ”Grb grada Belišća” za 2020. godinu za izuzetna ostvarenja i doprinos u kulturnom i društvenom životu grada Belišća dodjeljuje se

ZDENKI FRAJTAG

Zdenka Frajtag, nakon završene Pedagoške akademije, smjer povijest – zemljopis, zapošljava se 1972. godine i sa Društvom prijatelja starina radi na osnivanju Zavičajnog muzeja.
U svoj karijeri obavljala je poslove kustosice Muzeja od njegova osnutka, obnašala dužnost rukovoditeljice Službe za kulturne djelatnosti i informiranje Belišća d.d., bila glavna urednica lista „Belišće“ te je zaslužna za pokretanje Galerije koja je djelovala u sastavu Muzeja.
Tijekom radnog vijeka i društvenog angažmana u zajednici radila je na očuvanju lokalne tradicije, povijesne i kulturne baštine.
Ostavila je neizbrisiv trag na području informiranja, organizacije rada Muzeja i Galerije grada Belišća, kulture izgovorene i pisane riječi u lokalnoj zajednici i šire.

Plaketa „Grb grada Belišća“ za 2020. godinu za izuzetna ostvarenja i doprinos u kulturnom i vjerskom životu grada Belišća dodjeljuje se

BRANKU MATIŠIĆU

Branko Matišić diplomirani je inženjer geografije i radi u Elektrotehničkoj i prometnoj školi u Osijeku. Predanost poslu nije ograničio samo na rad u kabinetu i učionici, nego geografiju živi u njenoj punini. 
Autor je i recezent nekoliko radnih bilježnica i udžbenika iz geografije, a objavio je i stručni članak „Belišće – Grad sa 122 godine industrijske tradicije“.  
Obnaša dužnost predsjednika Hrvatskog geografskog društva Osječko-baranjske županije, a godinama je aktivno sudjelovao u radu Županijskog prosudbenog povjerenstva i Državnog povjerenstva za natjecanje iz geografije.
Aktivni je sudionik župne zajednice Župe sv. Josipa Radnika u Belišću, suorganizator i moderator brojnih događanja. Profesor Matišić inicijator je obnove dvaju križeva krajputaša u Bistrincima i bio je aktivni sudionik pri izradi idejnog rješenje i realizacije postavljanja skulpture „Uskrsli Krist“ 2019. godine.
Član je Uredništva za izradu monografije Župe sv. Josipa Radnika u Belišću.

Plaketa „Grb grada Belišća“ za 2020. godinu za izuzetna ostvarenja i doprinos  u njegovanju hrvatske tradicijske kulture i glazbene baštine te promociji rodnoga belišćanskog kraja dodjeljuje se

IVICI PEPELKU

Grad Belišće ima tu sreću da se njegova djeca, a posebno, usudimo se reći, njegovi umjetnici, rado vraćaju svome gradu u kojemu su rođeni ili u kojemu su proveli svoje djetinjstvo. Kao i glasoviti Sigmund Romberg, i hrvatski pjevač i skladatelj, autor brojnih popevki na kajkavskom narječju Ivica Pepelko rado se vraća i pjeva svome zavičaju, svojim rodnim Bistrincima, ponosno ističući svoje slavonsko i zagorsko podrijetlo.Ž
Ivica Pepelko rođen je 24. listopada 1944. u Bistrincima, od majke Slavonke i oca Zagorca. U osnovnu školu krenuo je u Belišću 1950. godine, a 3. je razred pohađao u staroj školi u Bistrincima. Po završetku te školske godine, odlazi zajedno s roditeljima u Hrvatsko zagorje. 
Od 1953. godine živi u Budinščini, a zatim u Konjščini gdje je izgradio obiteljski dom. Nakon smrti roditelja, od 2003. godine živi u Varaždinu. Oženjen je suprugom Marijom. Otac je dviju kćeri: Martine i Roberte i ponosni djed troje unučadi: Luke, Ivana i Eleonore.
Iako po zanimanju ekonomist, radio je u struci vrlo malo: dvije godine kao šef računovodstva Centra za rehabilitaciju djece s poteškoćama u razvoju u Zajezdi, te kao komercijalist, tri godine u trgovačkoj firmi „Naprijed”. Sudionik je Domovinskog rata, obnašao je dužnost načelnika centra za obavještavanje OJOU općine Zlatar Bistrica. Nije član niti jedne političke stranke.
Ivica Pepelko profilirao se uglavnom kao novinar, u lokalnim novinama Hrvatskog zagorja  kao glavni urednik lista Naša komuna te kao stalni dopisnik Vjesnika za Hrvatsko zagorje. Zatim na Radiju Hrvatsko zagorje Krapina kao glazbeni urednik i voditelj emisije „Zagorska krijesnica”, na Radiju Kaj kao glazbeni urednik i voditelj emisija „Kaj vu duši” i „Pjesma i tambura”.
Glazbom se intenzivnije počeo baviti 1968. godine osnivanjem sastava „Lepi dečki”, za koje je skladao sve skladbe i kojima je na nov način prezentirao kajkavsku narodnu glazbu, koja prvi put prelazi granice bivše Jugoslavije. Tadašnji Jugoton prepoznao ga je kao jednog od talentiranih kajkavskih glazbenika i frontmena sastava. Sedam singl ploča, dvije audio kazete i jedna LP-ploča obilježile su to petnaestogodišnje razdoblje djelovanja.
Ivica Pepelko izdao je samostalno sedamnaset nosača zvuka, od čega tri dupla albuma, Zlatnu kolekciju, Box album s tri nosača zvuka, te Album duhovne glazbe. Tijekom godina nizali su se i neki od najvećih hitova narodne glazbe u Hrvatskoj: „Kad procvatu jabuke”, „Rane 90-e”,  „Čuvajte nam uspomene”, „Fala ti Bože za ovaj dan”, „Bit’ će bolje“, „Sveta zemlja Hrvatska“ i dr. koje je publika prepoznala i preko granica Lijepe naše.
S navedenim pjesmama postigao je golem uspjeh pa je tako prvi kajkavac koji je dostigao nakladu od 50.000 i postao prvim vlasnikom prestižne platinaste ploče. No, kao najveće, ističe priznanje dodijeljeno 2019. godine u Varaždinu, od strane HUBDR-91 u suradnji s drugim braniteljskim udrugama proisteklih iz Domovinskog rata – „Velika zlatna plaketa” za „sve što je učinio za dobrobit slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države i što je bio među prvima – kad je trebalo”.
Ivica Pepelko je i jedan od osnivača poznatih regionalnih festivala „Zagorska krijesnica”, „Pjesma i tambura” i 2Dragi naš kaj”. Sudionik je mnogih domaćih festivala narodne i kajkavske glazbe, kao što su „Pjesme Podravine i Podravlja – Pitomača, Kre Mure i Drove – Prelog“, „Dragi naš kaj“ u Sv. Nedelji, „Krijesnica“ u Krapini te najpoznatiji i najstariji –  „Festival kajkavskih popevki“ u Krapini na kojima osvaja brojne nagrade.
Autor je, organizator i tv voditelj emisija „Popevke i štikleci” i „Domačija”  na Varaždinskoj televiziji. Također je redovni član Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatske glazbene unije te Hrvatske udruge pjevača i zabavljača.
Osim glazbom, bavi se i pisanjem poezije: izdao je zbirku pjesama „Kaj vu duši”.  Član je i jedan od osnivača Hrvatskog zagorskog književnog društva sa sjedištem u Klanjcu, a bavi se i likovnom umjetnošću. Brojna ulja na platnu nalaze se diljem svijeta, najveći dio kod naših iseljenika u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, ali i Kanadi i Australiji, a naslikao je i tri Križna puta, restaurirao desetak skulptura oštećenih svetaca te u drvu izradio nekoliko svetaca za potrebe katoličkih župa. Nije nikad imao samostalnu likovnu izložbu, ali je sudjelovao na likovnim kolonijama i skupnim likovnim izložbama. Član je LU 2Lipa” iz Gornje Stubice.
Nesebično se zalaže za humanitarni rad. Do prije tri godine bio predsjednik Prve hrvatske udruge roditelja djece oboljele od onkoloških bolesti na KBC-u Rebro, sada je njen počasni član. Organizirao je mnogo humanitarnih koncerata, a sam sudjelovao na preko 300.
Već tradicionalno u prvoj polovici ožujka, Ivica Pepelko održava svoj koncert u velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Ove godine održan je jubilarni 25. koncert „Da se ne zaboravi“, a prošle godine je u Lisinskom obilježio pedesetu godišnjicu glazbenog djelovanja. Tim povodom priznanja za glazbeni doprinos njegovanju kajkavštine i narodne glazbe uopće, dodijelili su mu HDU, Croatia Records, CMC, Kajscena, Radio Kaj i Grad Zagreb.
Napisao je preko pet stotina i šezdeset skladbi, od kojih je najveći dio objavljen. Surađuje s najpoznatijim glazbenicima naših prostora, a njegove pjesme izvode poznata glazbena imena naše estrade, ali i mnogi koji još traže svoje mjesto na glazbenoj sceni. 
Manje je poznato da je napisao i filmsku glazbu za cjelovečernji film „Stollen Path”, snimljenom prema romanu Janka Matka „Moć zemlje“, u kojemu i pjeva u duetu s mladom studenticom Muzičke akademije iz Ljubljane Gabrielom Hrženjak –  lajtmotiv pjesmu filma –„Victoria”.
U pisanju svojih skladbi, s nostalgijom se sjeća i svog djetinjstva te činjenice da je rođeni Slavonac, pa u svoje albume vrlo rado stavlja i skladbe u kojima pjeva o Slavoniji.  Poznato je da događaji iz mladosti profiliraju ličnost i kasnije utječu na naš život i djela. Iako godinama udaljen iz sredine u kojoj je formirao sebe kao čovjeka, Slavonija je Ivici Pepelku svaki dan u mislima, a mnogi kontakti i gotovo svakodnevni razgovori s bratom Brankom, koji je isto tako otišao, ali se vratio u Slavoniju, održavaju tu povezanost. Taj spoj sjećanja i saznanja o pripadnosti uvijek u nama žive pa tako i u Ivici Pepelku, kako ističu mnogi, jednom od najpopularnijih kajkavaca, koji nikada nije zaboravio svoj slavonski zavičaj.

Plaketa „Grb grada Belišća“ za 2020. godinu za izuzetna ostvarenja i doprinos u kulturnom i društvenom životu grada Belišća dodjeljuje se

ZVONIMIRU IVEKOVIĆU

Mnogi skromni i samozatajni ljudi, koji iako su možda svojom pojavom takvi, svojim djelovanjem ostavljaju dubok i neizbrisiv trag u životima onih s kojima rade, za koje stvaraju, u životima onih koji ih okružuju, osiguravajući tako svoje mjesto u kolektivnom sjećanju jedne zajednice. Takav je i naš sugrađanin Zvonimir Iveković, nenametljiv suputnik, umjetnička duša, uvijek spreman na suradnju, razgovor i produhovljena zapažanja.
Zvonimir Iveković rođen je u Osijeku 22. listopada 1970. godine kao sin oca Vilka i majke Vere Iveković. Osnovnu školu završio je u Belišću, a srednju elektrotehničku školu u Valpovu i Osijeku, smjer tehničar – elektroničar. Dvije godine je pohađao studij na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, ali zbog specifične obiteljske situacije i Domovinskog rata vratio se u Belišće i počeo se aktivnije baviti glazbom.
Neko vrijeme, Zvonimir Iveković nastupa u glazbenim sastavima kako bi pripomogao obitelji, a 1995. godine počinje raditi u Srednjoj školi Valpovo kao nastavnik praktične nastave iz elektrotehnike. Član je Amaterskog kazališta od 1994. godine, u koje je došao kao imitator, a šest godina bio je i glumac. Odlaskom u mirovinu voditelja glazbene sekcije Stjepana Džebića iz tadašnje Općine Belišće 1996. godine, dolazi raditi na slobodno mjesto voditelja glazbene sekcije Amaterskog kazališta. Kao djelatnik Grada Belišća radi na tom radnom mjestu do 2009. godine kada poslije položenog državnog stručnog ispita počinje raditi na mjestu stručnog referenta za društvene djelatnosti.
Usporedo s profesionalnim djelovanjem, Zvonimir Iveković nastavlja raditi kao voditelj glazbene sekcije i Zabavnog orkestra Amaterskog kazališta. Pri osnivanju Centra za kulturu „Sigmund Romberg“ Belišće počinje raditi na radnom mjestu referent tehničkih poslova te i dalje i još aktivnije radi i kao voditelj glazbene sekcije. Na tom mjestu radi i danas u puno boljim uvjetima nego prije zahvaljujući znatnom ulaganju Grada Belišća u kulturne djelatnosti.
Zvonimir svira gitaru, klavijature i druge instrumente, a od samog početka i pjeva. Iako nikad nije pohađao glazbenu školu niti tečaj, u obitelji od najmanjih nogu upija glazbu od oca Vilka koji je svirao harmoniku i majke Vere koja je pjevala. Prvi instrument mu je bio harmonika.
Danas je Zvonimir Iveković skladatelj mnogih pjesama među kojima ima puno dječjih pjesama za zborove i pjesama duhovne glazbe. Dobitnik je nagrade za najbolje stihove s pjesmom „Naša baština” 1999. godine na Framafestu u Sarajevu, državne nagrade na prijedlog Hrvatske glazbene unije „Mega Muzika Awards” kao promotor rock izvođača u Osijeku 2011. godine, a na prvom Belišćanskom dječjem festivalu Vedrofon osvaja nagradu kao autor najbolje pjesme „Vedro pjevajmo” 2014. godine. Kao član Amaterskog kazališta, 2019. godine dobiva nagradu za 25 godina aktivnog rada. Kao voditelj orkestra, piše aranžmane za pjesme i okuplja instrumentaliste i pjevače,  surađuje, pomaže i daje priliku za nastup mnogim generacijama glazbenih sviračkih i pjevačkih talenata.
Redovito ozvučava sve glazbene i društvene priredbe u gradu Belišću, a u novije vrijeme započeo je i suradnju s Dječjim vrtićem „Maslačak” gdje vodi glazbenu igraonicu i probe pjevanja za djecu predškolske skupine.
Zvonimir Iveković aktivan je u radu župne zajednice: član je Župnog pastoralnog vijeća Župe sv. Josipa Radnika Belišće, punih sedam godina vodio je pjevački zbor u filijali Bistrinci, također je dugogodišnji član Crkvenog pjevačkog društva MIR, a kao član belišćanske Grupe Sion 2002. godine ostvario je zapažen nastup na festivalu hrvatske popularne duhovne glazbe “Uskrs fest” u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu. Također je petnaestak puta sudjelovao na festivalu duhovnih pjesama mladeži „Framafest” s Framom Belišće.
Osim na području kulture, Zvonimir Iveković je i uspješan radio amater: dvostruki šampion (1987. i 1988. g.) u radio telegrafiji u organizaciji Saveza radio amatera Hrvatske. Godine 1990. u Skopju osvojio 1. mjesto na natjecanju radio telegrafista na području 3. vojne oblasti JNA.
Kao glazbeni umjetnik, ali i poznavatelj glazbene opreme i tehnike, Zvonimir Iveković je uvijek spreman na suradnju u svakom glazbenom smislu – snimanje, skladanje, pisanje aranžmana ili tekstova, uglazbljivanje, sviranje, pjevanje – prisutan je u gotovo svim područjima kulturnog i društvenog života Belišća. Ostvario nebrojeno mnogo samostalnih i zajedničkih glazbenih nastupa na raznim kulturnim događanjima, o kojih će nam mnogi ostati u dragom sjećanju.
Imajući u vidu sve navedeno, kao i mnogo toga što se možda nije spomenulo, duboko uvjereni da će Zvonimir Iveković još dugo djelovati u području kulture, ali i drugim društvenim područjima, nastavljajući put svojih roditelja, kao i svojih prethodnika – kulturnih djelatnika grada Belišća, predlažem da se gosp. Zvonimiru Ivekoviću dodijeli javno priznanje „Grb grada Belišća“ za 2020. godinu.

Plaketa „Grb grada Belišća“ za 2020. godinu za izuzetna ostvarenja i doprinos u kulturnom i društvenom životu grada Belišća dodjeljuje se

JOSIPU KOZINI

Josipu Kozini vatrogastvo je život. Od svoje devete godine, zahvaljujući obiteljskoj tradiciji,  aktivno je uključen u rad DVD-a Veliškovci te od 1989. godine neprekidno obnaša dužnost zapovjednika DVD-a.
Po zvanju je Vatrogasni časnik I. klase, vatrogasni sudac i predavač za osposobljavanje vatrogasne mladeži te predavač na mnogobrojmim seminarima.
Ono, što ga posebno obilježava, u posljednjih dvadesetak godina je rad s mladima u DVD-u. 
Svojim pristupom, trudom i radom uspio je razviti kod mladih ljudi osjećaj odgovornosti, međusobnog poštivanja i uvažavanja, što je rezultiralo velikim uspjesima na mnogobrojnim županijskim i državnim natjecanjima. Svoj rad s mladeži ne bazira samo na natjecanjima, nego i osposobljavanjima u Kampu vatrogasne mladeži u Fažani, gdje obnaša dužnost zapovjednika Kampa punih 11 godina.
Svoju humanost i humanitarni rad dokazuje i u drugim oblicima djelovanja: dobrovoljni je darivatelj krvi sa 118 darivanja, a za što je primio Povelju humanosti Osječko-baranjske županije i odlikovanje Red Danice hrvatske.

Plaketa „Grb grada Belišća“ za 2020. godinu za izuzetna ostvarenja i doprinos u kulturnom i društvenom životu grada Belišća dodjeljuje se

 ANICI PULJEK

Anica Puljek aktivna je članica Matice umirovljenika, koja je svojim izuzetnim zalaganjem i radom doprinijela udruzi i ostvarenju boljeg, kreativnijeg i sretnijeg života starijih ljudi u našoj lokalnoj zajednici. Osim Matice umirovljenika, članica je Zajednice „Vjera i svjetlo“, skupine „Babe bez kočnica“, Vijeća Turističke zajednice grada Belišća, Hrvatskog planinarskog društva „Belišće“ te aktivno surađuje s Gradskom knjižnicom i čitaonicom Belišće, Muzejom Belišće i Gradskim radijem.
Anica Puljek jedna je od građanki Belišća koja dugi niz godina neumorno i svestrano  sudjeluje u aktivnostima grada. Svojim je, kako društvenim, tako i duhovnim angažmanom dala  veliki doprinos u pomoći starijim i nemoćnim osobama te ugroženima i potrebitima.
Anica Puljek istinska je zaljubljenica u grad belišće, njegovu povijest, ljude i prostor, a njezin doprinos utkan je u društveni život našeg grada i cijelu lokalnu zajednicu.

Plaketa „Grb grada Belišća“ za 2020. godinu za izuzetna ostvarenja i doprinos u kulturnom i društvenom životu grada Belišća dodjeljuje se

VLADO JUNG

Od najranije mladosti Vlado Jung pokazivao je afinitete u raznorodnim područjima: od sporta, preko umjetnosti do tehničke kulture. Za vrijeme školovanja, isticao se likovnim radovima i bio aktivni član dramske sekcije. Tijekom vremena proširio je svoj interes za glumom aktivnim sudjelovanjem u radu belišćanskog Amaterskog kazališta.
Prevladala je ljubav prema fotografiji i video kulturi te nakon aktivnog djelovanja u Zajednici tehničke kulture Valpovo-Belišće s nekolicinom zaljubljenika u fotografiju i umjetnost osniva Udruge za kulturu i umjetnost „Zum“ Belišće čiji je predsjednik.
Svojim aktivnim sudjelovanjem, kao organizator i kao sudionik mnogih izložbi i kulturnih događanja te angažmanu u političkom životu dao je i daje veliki doprinos  kulturnom i društvenom životu Belišća.

Plaketa „Grb grada Belišća“ za 2020. godinu za izuzetna ostvarenja i doprinos u kulturnom i društvenom životu grada Belišća dodjeljuje se

IVICI NOVAKU

Ivica Novak, u svojoj 14. godini života stječe prva znanja iz radiotehnike i postaje članom Radio kluba „Belišće“. Od prvih dana najviše se isticao u radu telegrafijom i u radu radioamaterskim natjecanjima. Položio je ispite za sve radioamaterske kategorije.
Da je Ivica Novak vrsni radio – operator, telegrafist i organizator pokazao je i dokazao svojim sudjelovanjem u Oružanim snagama Republike Hrvatske od kolovoza 1991. do umirovljenja u srpnju 2013. godine.
Za 43 godine radioamaterskog staža sudjelovao je na više od 1500 natjecanja. Od samostalnosti Republike Hrvatske sudjelovao je, kao pojedinac ili član ekipe, u 1110 kratkovalnih natjecanja u kojima je čak 192 puta zauzeo prvo mjesto u svijetu, 255 puta bio je najbolji u Europi, a na 792 natjecanja bio je najbolje plasirani predstavnik Hrvatske.  U njegovoj kolekciji su priznanja doslovce iz cijelog svijeta, sa svih kontinena.
U svakoj  održanoj vezi sa sugovornicima iz cijeloga svijeta, a tih je veza bilo oko pola milijuna, prenosi ime grada Belišća. Ako bilo gdje u Hrvatskoj ili susjednim zemljema Europe naiđete na nekog radioamatera i kažete mu da ste iz Belišća te ga pitate poznaje li Ivu Novaka 9A1AA, vjerujte, dobit ćete odgovor zbog kojeg će vam biti drago što ste iz Belišća.

Plaketa „S.H.Gutmann“ za izuzetna ostvarenja i doprinos gospodarskom životu grada Belišća dodjeljuje se

AGICI ANDRAČIĆ

Agica Andračić 1979. godine otvara urarsku radnju “Urar” u Belišću, koja posluje i danas. Iako 2010. godine odlazi u mirovinu, do današnjeg dana ostaje raditi na pola radnog vremena.
Predanost i ljubav prema poslu prisutna je i nakon gotovo 50 godina rada u urarstvu. Preciznosti i strpljenja koji su prijeko potrebni u ovome poslu, kod nje ni danas ne manjka, a ove vrline iskazuje i pri ophođenju prema svojim klijentima.
Agica Andračić plemenita je osoba, uvijek pristojna, dobronamjerna i samozatajna, prije svega puna ljubavi za svoju obitelj, za svoju djecu i bližnje.
Kao i u svakom poslu, bilo je tu i lijepih i nekada manje lijepih trenutaka, no ljudi Belišća i okolice su uvijek bili ti koji su ju motivirali da dolazi u radnju s osmijehom i otvori im svoja vrata.           
Želja nam je da svoju djelatnost obavlja još dugi niz godina, na obostrano zadovoljstvo.

Plaketa  „S. H. Gutmann“ za 2020. godinu za izuzetna ostvarenja i doprinos u području gospodarskoga i društvenoga života grada Belišća dodjeljuje se

DRAGANU MILECU

Ljudi poput velikih umjetnika, znanstvenika i filozofa, ali i svi oni ljudi s kojima dijelimo svakodnevicu, a koji su baštinili mnoge darove, mogućnosti i talente, sve nas zajedno njihovim životnim ostvarenjima duboko nadahnjuju i obogaćuju.
I u našem gradu žive takvi ljudi, ljudi poput Dragana Mileca, koji svoju viziju, energiju, erudiciju i rad nesebično daruje drugima.
Dragan Milec rođen je 14. kolovoza 1954. godine u mjestu Tiborjanci. Osnovnu školu završio je u Belišću. Srednju elektrotehničku školu završio je u Osijeku, a studij elektrotehnike na Visokoj tehničkoj školi u Mariboru.
Nakon studija, 1978. godine zaposlio se u Kombinatu „Belišće“ gdje je na raznim stručnim, odgovornim i rukovodećim mjestima proveo punih dvadeset i sedam godina, prolazeći sve stupnjeve napredovanja u struci: od elektroenergetičara, samostalnog inženjera, rukovoditelja održavanja elektroenergetskih postrojenja, rukovoditelja u razvojnim fazama Energetike do  rukovoditelja proizvodnje i distribucije električne energije i auditora na implementaciji sustava ISO 9001 u „Belišću“ d.d..
Dragan Milec je u dva mandata bio predsjednik Komisije za inovacije tada Radne organizacije Belišće – Bel. Ima više od dvadeset prijavljenih inovacija. Bavio se pisanjem stručnih članaka iz područja elektrotehnike i napisao nekoliko zapaženih skripti. Autor je više desetina uputa za rad energetskih postrojenja i raznih publikacija iz područja energetike. Predavao je elektrotehniku na tečajevima za uklopničare, strojare kotla i strojare turbina. U svom je radu dao nemjerljiv doprinos razvoju Kombinata „Belišće“.
Dragan Milec sudionik je Domovinskog rata, tijekom kojega je, u vremenu radne obveze, rukovodio u Energetici „Belišće“ postrojenjem za proizvodnju i distribuciju električne energije. Jedan je od zaslužnih osoba koje su osigurale da područje Valpovštine, unatoč granatiranju grada Belišća i strašnom razaranju energetskih postrojenja smještenih na obali Drave, na samoj crti razgraničenja, sve vrijeme bude opskrbljeno strujom i pitkom vodom.
Od 2005. godine Dragan Milec posvećuje se privatnom poduzetništvu i sa suprugom vodi obiteljski hotel „Villa Valpovo“, koji je zasnovan 2003. godine na četrdesetgodišnjoj obiteljskoj tradiciji, a u kojemu gosp. Milec obavlja poslove tehničkog direktora i voditelja projekata za EU fondove.
Dragan Milec je od osnovnoškolskih dana pokazivao sklonost ka tehničkoj kulturi i tu svoju sklonost i ljubav prema tehnici razvijao kroz čitav svoj život, uz nesebičan angažman i članstvo u brojnim tehničkim udrugama. 
Od 1978. godine član je Društva energetičara Belišće, Društva inovatora Belišće i Društva strojarskih i elektrotehničkih inženjera i tehničara Belišće. Od 2016. godine član je Informatičkog kluba Hall Valpovo, a od 2005. godine Foto kluba Valpovo. Obavljao je razne funkcije u svim navedenim društvima: od predsjednika, tajnika do člana izvršnog odbora.
Obnašao je i nekoliko funkcija na višim razinama spomenutih društava. U tri je mandata predsjednik Zajednice tehničke kulture Valpovo-Belišće (2002. – 2014.), a od 2014. godine je njezin počasni predsjednik. U dva je mandata dopredsjednik Zajednice tehničke kulture Osječko-baranjske županije (2004. – 2012.) te također u dva  mandata dopredsjednik Hrvatske zajednice tehničke kulture (2009. – 2015.). U razdoblju od 2011. do 2015. godine član je Savjeta za razvoj civilnog društva Vlade Republike Hrvatske.
Dragan Milec je na raznim funkcijama, unatrag 40 godina, svojim radom, zalaganjem i organizacijskim sposobnostima obilježio tehničku kulturu gradova Belišća i Valpova, Osječko-baranjske županije, ali i šire. Za rad i djelovanje u udrugama tehničke kulture dodijeljena su mu mnogobrojna priznanja i pohvale, a navodimo najznačajnije:

  • Povelja Zajednice tehničke kulture Valpovo (2007.)
  • Povelja povodom 60. godišnjice Zajednice tehničke kulture Valpovo (2008.)
  • Nagrada Hrvatske zajednice tehničke kulture (2008.)
  • Državna nagrada tehničke kulture „ Faust Vrančić“ ( 2009.)
  • Povelja za životno djelo Zajednice tehničke kulture Osječko-baranjske županije (2013.)
  • Imenovanje Počasnim predsjednikom Zajednice tehničke kulture Valpovo-Belišće (2014.)
  • Počasno članstvo Zajednice tehničke kulture Osječko-baranjske županije (2015.)
  • Povelja povodom 70. godišnjice Zajednice tehničke kulture Osječko-baranjske županije (2016.)
  • Povelja povodom 70. godišnjice Zajednice tehničke kulture Valpovo-Belišće (2018.).

Od 2017. godine Dragan Milec dopredsjednik je Savjeta za gospodarski razvoj grada Belišća u čijem radu aktivno sudjeluje. Nakon više od deset godina od prestanka rada u belišćanskoj najvećoj tvrtki – Belišću d.d., Dragan Milec sva svoja stručna znanja i entuzijazam ponovno stavlja na raspolaganje svome gradu kroz svakodnevni angažman na razvojnim projektima grada Belišća, o čijim će se rezultatima, vjerujemo, u budućnosti još mnogo govoriti.
Dragan Milec nije svu svoju pažnju posvetio samo tehnici i obiteljskom poslu. Jednakim žarom, temeljito i nadahnuto, posvećuje se i kulturi i povijesti, posebno onoj svoga zavičaja. Kada je riječ o spisateljskoj aktivnosti i angažmanu u području kulture, treba naglasiti da se od osnovnoškolskih dana bavi pisanjem i objavljivanjem poezije, pjesama za glazbene izvođače, proznih djela, romana i jezičnih zapisa slavonskog govora našega kraja, slavonskih običaja kao i stručnih štiva o lokalnoj povijesti.
Dragan Milec organizator je brojnih kulturnih događanja i predavanja iz raznih područja. Član je uredništva Zbornika grada Belišća: 2001., 2003., 2009., 2013. i 2016. godine, u kojima ujedno objavljuje zapažene radove. Autor je također brojnih naslova u godišnjacima, raznim publikacijama i predavanjima iz područja povijesti industrije, energetike, jezika.
Najznačajniji i istaknuti pisani radovi, u novije vrijeme, iz područja kulture su tekstovi „Belišćanski vremeplov – priča o jednome gradu“ (2018.) i „Sigmund Romberg – život i glazba“ (2019.) čije je postavljanje na scenu kod publike izazvalo veliko oduševljenje i odobravanje.
Dragan Milec je iz velike ljubavi prema svome gradu, sav svoj intelektualni, kreativni, umjetnički i fizički potencijal stavio u funkciju razvoja grada Belišća i nesebično darovao za dobrobit svoga grada i svojih sugrađana.

Plaketa za životno djelo „Zlatni list“ za 2020. godinu (posthumno) za izuzetna ostvarenja i doprinos u razvoju i modernizaciji industrije i naselja Belišća dodjeljuje se

JOVI POPOVIĆU – JOVICI

Jovo Popović – Jovica, dipl.oec. rođen je 23. siječnja 1914. u Tomingaju, zaselak Tupale, kod Gračaca, Lika, u obitelji Rade i Boje Popović. Majka mu je bila iz nedalekoga Rudopolja, zaselak Paklarić. Završio je Visoku privrednu školu u Zagrebu (1958.). Sudionik je NOR-a  i nositelj Partizanske spomenice 1941. Za ratne i poslijeratne zasluge odlikovan je desetak puta, a među ostalim i s visokim odlikovanjem Ordenom rada s crvenom zastavom. Preminuo je u Zagrebu 9. travnja 2002. godine.
Živi i radi na obiteljskom poljoprivrednom imanju u Tupalama sve do 27. srpnja 1941. kada se pridružuje općenarodnom antifašističkom ustanku. U ratu obavlja čelne dužnosti u kotarskom narodnooslobodilačkom odboru i članske dužnosti u kotarskom partijskom komitetu Gračaca. Tijekom rata umire mu supruga Zorka, majka njihovo troje djece Jovana, Bosiljke i Dmitra.
Poslije rata sekretar je Kotarskog komiteta KPH za Kotar Gračac te predsjednik Narodnog odbora Kotara Gračac s koje funkcije je odlukom kadrovske uprave CK SKH raspoređen na mjesto direktora Drvnog industrijskog poduzeća u Belišću. U Belišće dolazi s obitelji – drugom suprugom Marijom Knežević – Sejom, njihovim sinom Radivojem i djecom iz prvoga braka – u prosincu 1952. godine.
Prvih šest mjeseci obnaša dužnost sekretara, a od lipnja 1953. izabran je za direktora poduzeća. Dužnost glavnog direktora „Kombinata Belišće“ obavljao je  do 12. ožujka 1969. godine, a tada je, na osobni zahtjev, otišao u mirovinu. Nakon toga seli iz Belišća u Zagreb i tijekom 1969. godine ugovorno je angažiran na pripremama za realizaciju II. faze razvoja „Belišće – Bela“. S Belišćem nastavlja surađivati i u 1970. godini oko gradnje pruge normalnog kolosijeka Belišće – Bizovac.
DIP Belišće tih godina bio je veliko kompleksno poduzeće s brojnim djelatnostima i s gotovo pedeset vrsta tvorničkih proizvoda  mehaničke i kemijske prerade drva, eksploatacijom šuma, remontnim radionicama i energetskim pogonima. Imao je 70-godišnju industrijsku tradiciju i mnoge poznate i priznate stručnjake šumarske, drvarske i kemijske struke. No, tehnologije su bile zastarjele, postrojenja dotrajala, a sirovinska baza sve udaljenija. Postojeće stanje nije jamčilo svijetlu budućnost – valjalo je naći nove proizvodnje i nove tehnologije. Jovica Popović bio je svjestan nadolazećih golemih teškoća i da će za njihovo savladavanje trebati puno napornoga rada i promišljenosti uz hrabrost i odlučnost u izboru suradnika i stručnjaka na svim organizacijskim razinama.
Već prvih dana od postavljenja, novi direktor pokazao je da je poduzetan, hrabar i odlučan, da je čovjek vizije. Odlučuje prihvatiti ideju o izgradnji tvornica za proizvodnju, u tadašnjoj državi gotovo nepoznatih proizvoda, polukemijske celuloze/poluceluloze, ambalažnih papira i ambalaže od valovitog kartona. Uz izgradnju ovih tvornica odmah je predviđena i izgradnja nove toplane (otvorena 1960.) i pruge normalnoga kolosijeka Belišće – Bizovac (puštena u promet 1970.). Bila je to odluka, danas to znamo, koja je za Belišće rješavala pitanje opstanka i daljnjeg prosperiteta. Nakon prihvaćanja ideje o gradnji novih tvornica slijedile su odluke o njezinoj realizaciji te o pripremama za realizaciju i provođenju svega planiranoga u djelo. Velika je zasluga Jovice Popovića što je sve to učinjeno i pored mnoštva problema koje donosi nepoznato i pored otpora uvijek prisutnih kod svakoga obrata, a posebno kod ovakvoga koji najavljuje potpunu proizvodnu preorijentaciju.
Svojom neiscrpnom energijom i upornošću Jovica presudno doprinosi u postupcima dobivanja mnogobrojnih dozvola za izgradnju i suglasnosti za uvrštenje u planske dokumente kotara, republike i države, kod zatvaranja potrebnih financijskih konstrukcija. Za to morale su se donositi još i političke odluke od najnižih do najviših foruma.
Nove tvornice  završene i puštene u rad 1960. godine brzo su donijele uspješno poslovanje čime je olakšano donošenje teških odluka o zatvaranju nerentabilnih pogona tradicionalne mehaničke i kemijske prerade drva. Na tržište se sada, u poduzeću i u cijeloj zemlji, dominantno i liderski izlazi s  novim proizvodima – ambalažnim papirom, ambalažom od valovitog kartona, a nešto kasnije i spiralnom papirnom ambalažom. Pogoni novih tvornica omogućuju daljnji razvoj i rekonstrukcije odnosno sljedeće faze razvoja. Proizvodnju pokrenutu pod vodstvom glavnoga direktora Jovice Popovića, kao temeljnu, nastavili su pogoni iz modernizacija  u II., III. i IV. fazi razvoja obavljenih sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća. Nakon pionirske uloge u afirmaciji i uvođenju u primjenu ambalaže od valovitoga kartona „Belišće“ postaje najveći proizvođač ambalažnoga papira i ambalaže od valovitoga kartona u Jugoslaviji.
Započeti rad novih tvornica nije označio potpuni prestanak strahovanja od negativnih utjecaja na budućnost Kombinata „Belišće“ i mjesta Belišća. Nastavljenim regionalnim pa i republičkim osporavanjima razvoja Belišća mogle su se oduprijeti tek iznimno autonomne, snažne ličnosti velike osobne hrabrosti. To je Jovica uspio svojim ugledom kod visokih i najviših političkih autoriteta ondašnje države. U drugoj polovici 1960-ih  otklonjene su prepreke planiranom zaokruživanju izgrađenih tvornica i njihovim rekonstruiranjima.
O ulozi i važnosti Jovice Popovića za izgradnju novih tvornica vjerojatno najsažetije i najupečatljivije zapisao je jedan njegov suvremenik „ … moramo ovdje reći da bi „Belišće“ mnogo kasnije, ili možda nikada, izgradilo današnji „Bel“, da nije bilo izuzetne energije i upornosti  Jovice Popovića“ (Gojko Slijepčević, 1985.). Dodajmo i ovo: pritom je znao izabrati suradnike i stručnjake kojima je dao povjerenje i pružio svakovrsnu podršku u njihovome radu.
Preuzimajući dužnost direktora poduzeća Jovica Popović zdušno se posvećuje realizaciji prethodno donesenih odluka organa upravljanja. Završavaju se pripreme za izgradnju nove pilane te gradnja i njezino puštanje u rad (1954.). Pristupa se investiranju u poboljšanje osobnoga i društvenoga standarda radnika i njihova preseljavanja iz stambene radničke kolonije stare sedamdeset godina. Gradi se uz nogometno igralište novo stambeno naselje s 12 dvodomki i 4 montažne kuće (1953.-1955., 1960.), čime otpočinje postupno sve intenzivnija stanogradnja. Donose se odluke za stvaranje preduvjeta za snažniju robnu proizvodnju Remontne radionice i njezino prerastanje u tvornicu strojeva  (hale, strojevi), rekonstruiranje pilanske kotlovnice, objedinjavanje (1954.)  i hala (1959.) pogona tzv. stoličarne, izgradnja šeste retorte (1954.-1956.). Od objekata društvenoga standarda gradi se zdravstvena stanica (1953., danas Glazbena škola) s rodilištem (1963.), Dom kulture (1956.), sportski stadion s kuglanom (1957.), stambeni objekti – dvije dvokatnice kod kino-zgrade (1958.) i sedam trokatnica u centru (1963.-1970.) te umirovljeničko naselje sa osam zgrada (1970., Ulica kneza Trpimira), restoran društvene prehrane (1966.), javno kupatilo (1967.), zgrada Osnovne škole (1969.). Započeto je plodno operativno i financijsko zajedništvo Kombinata, Općine/Mjesne zajednice i mještana (samodoprinosi) u dinamičnoj gradnji komunalne infrastrukture Belišća.
Za rješavanje stambenih potreba novozaposlenih (2/3 tadašnjih stanovnika nisu bili rođeni u Belišću), ali i onih iz zgrada stare kolonije predviđenih za rušenje, postignuto je da su novoizgrađeni stanovi do 1975. činili 47,3%  stambenog fonda Kombinata; do tada su izgrađena 292 komforna stana (od 1950.) i kreditirana izgradnja 300 obiteljskih stambenih objekata (od 1965.).
Kritične godine tzv. privredne reforme 1965. – 1968. „Belišće“ uspješno prebrođuje uvelike zahvaljujući Jovici Popoviću i tadašnjem vodstvu i njihovim ranijim strateški važnim odlukama. Može se slobodno reći da je belišćanska reforma počela 1954. godine donošenjem odluke o izgradnji novih tvornica. Stoga, na kraju radnoga vijeka Jovica Popović mogao je ovako sumirati najvažnije učinke spomenute odluke: ostvarena je pouzdanost novih proizvodnji i konkurentnost njihovih proizvoda, omogućeno je preuzimanje radnika iz zatvorenih nerentabilnih pogona, postignuta je sigurnost u isplati plaća za cijeli Kombinat, podignuti su na višu razinu osobni i društveni standard radnika, stečeni su razvojni potencijali i perspektive razvoja.
I na kraju možda treba jednostavno reći; nakon šesnaest godina na čelu „Kombinata Belišće“ Jovica Popović ostavio  je iza sebe vrijedno djelo. Djelo, koje je generacijama do danas pružalo uvjete za sigurnost rada i života, i to takvih kakvi su proricani tijekom stvaralačkog rada, a zapisani u knjizi sjećanja Jovice Popovića „Gledali smo vašu budućnost“. U knjizi koja je ne samo dragocjeni dokument o prijelomnome razdoblju Belišća, ona je i potvrda da je njezin autor bio vizionar, pronicljiv, odlučan, ali i susretljiv rukovoditelj te tolerantan, pravedan i pošten čovjek pun energije i vedrine.

Foto: Bojan Molnar, Efekt media

Comments are closed.

Close Search Window
Skip to content